Alessandro Scarlatti

Alessandro Scarlatti
Rođenje	Pietro Alessandro Gaspare Scarlatti (1660-05-02) 2. maj 1660. Palermo ili Trapani
Smrt	22. oktobar 1725(1725-10-22) (65 godina) Napulj
Era	Barok

Pietro Alessandro Gaspare Scarlatti (2. maja 1660 – 22. oktobra 1725) bio je italijanski barokni kompozitor, poznat posebno po operama i kamernim kantatama. Smatra se najvažnijim predstavnikom napuljske škole opere. Otac je još dvojice kompozitora, Domenica Scarlattija i Pietra Filippa Scarlattija.

Biografija

Alessandro Scarlatti kada je bio mlad

Scarlatti je rođen u Palermu (ili u Trapaniju), koji je u to vrijeme pripadao Kraljevini Siciliji. Bio je učenik Giacoma Carissimija u Rimu, a pojedini muzički historičari smatraju da je imao neke veze sa sjevernom Italijom, jer izgleda da njegovi rani radovi pokazuju utjecaj Stradelle i Legrenzija. Produkcija njegove opere Gli equivoci nel sembiante u Rimu (1679) stekla mu je podršku švedske kraljice Kristine (koja je u to vrijeme živjela u Rimu) i postao je njezin maestro di cappella. U februaru 1684. postao je maestro di cappella potkralju Napulja, možda pod utjecajem njegove sestre, operne pjevačice, koja je mogla biti ljubavnica utjecajnog napuljskog plemića. Ovdje je producirao dugu seriju opera, izuzetnih ponajviše zbog tečnosti i izražajnosti, kao i druge muzike za državne prilike.

Godine 1702. Scarlatti je napustio Napulj i nije se vratio sve dok špansku dominaciju nije zamijenila austrijska. U međuvremenu, uživao je pokroviteljstvo Ferdinanda 'de Medicija, za čije je privatno pozorište u blizini Firence komponovao opere, kao i kardinala Pietra Ottobonija, koji ga je načinio maestrom di cappella, te mu obezbijedio slično mjesto u bazilici svete Marije Velike u Rimu 1703. godine. Nakon posjeta Veneciji i Urbinu 1707. godine, Scarlatti je ponovo preuzeo dužnost u Napulju 1708. godine i tamo ostao do 1717. godine. U to vrijeme čini se da se Napulj umorio od njegove muzike; Rimljani su to, međutim, bolje cijenili i upravo je u Teatru Capranica u Rimu proizveo neke od svojih najboljih opera (Telemaco, 1718; Marco Attilio Regolò, 1719; La Griselda, 1721), kao i neke primjerke crkvena muzika, među kojima su Messa di Santa Cecilia za hor i orkestar, komponovana u čast svete Cecilije za kardinala Francesca Acquavivu 1721. godine. Čini se da je njegovo posljednje veliko djelo bilo nedovršena Erminia serenata za vjenčanje princa od Stigliana 1723. godine. Umro je u Napulju 1725. godine i tamo je ukopan u crkvi Santa Maria di Montesanto.

Muzičko stvaralaštvo

Scarlatti kao mlad čovjek.

Scarlattijeva muzika čini važnu poveznicu između ranobaroknih italijanskih pjevačkih stilova 17. vijeka, sa centrima u Firenci, Veneciji i Rimu, i klasične škole iz 18. vijeka. Scarlattijev stil, međutim, više je nego samo prijelazni element u zapadnjačkoj muzici. Kao i većina njegovih napuljskih kolega, on pokazuje gotovo moderno razumijevanje psihologije modulacije, a često je koristio i neprestano mijenjao dužine muzičkih fraza tako tipičnim za napolitansku školu.

Njegove rane opere - Gli equivoci nel sembiante 1679, L'honestà negli amori 1680, koje sadrže poznatu ariju "Già il sole dal Gange"; Il Pompeo 1683, koji sadrži dobro poznate arije "O cessate di piagarmi" i "Toglietemi la vita ancor", i druge do oko 1685. godine - zadržavaju starije kadence u svojim recitativima i značajnu paletu uredno izgrađenih oblika u svojim šarmantnim malim arijama, praćenih ponekad gudačkim kvartetom, tretirane pažljivo razrađivane, ponekad samo sa bassom continuom. Do 1686. godine definitivno je uspostavio oblik "italijanske uvertire" (drugo izdanje Dal male il bene ) i napustio je prizemni bas i binarni oblik arije u dvije strofe u korist ternarnog oblika ili tipa da capo. Njegove najbolje opere ovog razdoblja su La Rosaura (1690, tisak Gesellschaft für Musikforschung ) i Pirro e Demetrio (1694), u kojima se pojavljuju arije "Le Violette" i "Ben ti sta, traditor".

Od otprilike 1697. pa nadalje, njegova muzika na koju je djelomično utjecao stil Giovannija Bononcinija, a vjerojatno više i ukus potkraljevskog dvora, njegove operne arije postaju uobičajenije i predvidljivije u ritmu. U to vrijeme njegovo komponiranje je ishitreno i sirovo, ali ne bez sjaja (L'Eraclea, 1700), oboe i trube koje se često koriste, a violine često sviraju jednoglasno. Opere komponovane za Ferdinanda 'de Medicija su izgubljene; mogli bi dati povoljniju predstavu o njegovom stilu, jer njegova prepiska s princom pokazuje da su sastavljene s vrlo iskrenim nadahnućem.

Scarlattijeva opera Griselda, notni zapis sa kompozitorovim potpisom

Mitridate Eupatore je njegovo remek djelo, a komponovano za Veneciju 1707. godine. Sadrži muziku daleko ispred svega što je Scarlatti napisao za Napulj, kako tehnikom, tako i intelektualnom snagom. Kasnije napuljske opere (L'amor volubile e tiranno 1709; La principessa fedele 1710; Tigrane, 1714, itd.) su dopadljive i efektne, a ne duboko emotivne. Njihova instrumentacija označava veliki napredak u odnosu na prethodne radove, jer je glavna dužnost praćenja glasa bačena na gudački kvartet, čembalo je rezervirano isključivo za bučne instrumentalne ritornele. U svojoj operi Teodora (1697) pokrenuo je upotrebu orkestralnog ritornela.

Njegova posljednja grupa opera, komponirana za Rim, pokazuje dublje pjesničko osjećanje, širok i dostojanstven stil melodije, snažan dramski osjećaj, posebno u pratnji recitativaa, koje je i sam prvi upotrijebio već 1686. godine (Olimpia vendicata) i mnogo moderniji stil orkestracije, rogovi se pojavljuju prvi put i tretiraju se s upečatljivim efektom.

Pored opera, oratorijumi (Agar et Ismaele esiliati, 1684; La Maddalena, 1685; La Giuditta, 1693; Božićni oratorij, oko 1705; S. Filippo Neri, 1714; i drugi) i serenate, koje sve pokazuju sličan stil, Scarlatti je komponovao više od pet stotina kamernih kantata za solo glas. Oni predstavljaju najintelektualniju vrstu kamerne muzike iz tog razdoblja i treba žaliti što su ostali gotovo u potpunosti u rukopisu, jer je pažljivo proučavanje njih neophodno svima koji žele stvoriti adekvatnu ideju o Scarlattijevom muzičkom razvoju.

Njegovih nekoliko preostalih misa (priča o komponiranju dvjesto njih teško je vjerodostojna) i crkvena muzika općenito su relativno nevažni, osim Velike mise svete Cecilije (1721), što je jedan od prvih pokušaja stila koji je dosegnuo svoj vrhunac u velikim misama Johanna Sebastiana Bacha i Ludwiga van Beethovena. Njegova instrumentalna muzika, iako zanimljiva, neobično je zastarjela u odnosu na njegova vokalna djela.